Empatija – je li slušati i razumjeti isto?

Empatija je razumijevanje osjećaja, strahova i iskustava druge osobe. No koliko često slušamo, a da zapravo ne razumijemo?

Empatija je osjećaj, razumijevanje za osjećaje, strahove, bojazni ili iskustva druge osobe. To je pokušaj da shvatimo da se netko u nekom trenutku boji, brine ili ga nešto boli.

„Ma daj, prestani izmišljati, nije to tako strašno!“ – to sam u djetinjstvu stalno slušala. Što god rekla da mi smeta ili me boli, odgovor je bio taj.

Sjećam se injekcija koje sam morala primati jer me boljelo grlo.

Tri sestre držale su me i vikale na mene da se smirim. Jedna od njih rekla je, dok je prstima stiskala dio moje stražnjice, a njezini predugi nokti zabijali su se u moju kožu: „Pa nisam još ni ubola“, i zatim dodala da se trebam smiriti i da ništa ne boli.

Što je ona znala o boli kad se u tom trenutku radovala najboljem zdravlju, a moja je stražnjica od zadnje tri injekcije već s obje strane bila modra… a trebala sam još četiri injekcije!

Drugi primjer: kao djetetu danima mi je ispadao treći zub s lijeve strane. Tako je dugo visio na desnima da je boljelo, desni su se upalile i morao se izvaditi.

Čim sam ušla u ordinaciju, uhvatio me strah: onaj užasan, poznat miris dezinficijensa, lica pacijenata i podsmijeh liječnika, kao da je neobično bojati se.

Zubar mi je rekao da ne cmizdrim, da ništa ne boli. Znojila sam se i drhtala na zubarskom stolcu, počela sam vrištati, a svi su se smijali i govorili međusobno da sam užasno razmažena. A onda su izgrdili moju majku što me tako razmazila. „Strašno, kakav nedostatak odgoja“, rekao je zubar koji svoju bijelu kutu nije mogao zakopčati preko trbuha, da i ne govorim o neprikladno odjevenoj sestri.

Eto, takvi su si ljudi dali pravo suditi o meni. A – gdje je empatija?

Kao da nitko od njih nikada nije bio dijete, kao da je sve jednostavno, kao da njih nikada ništa ne boli. Što je s tim odraslima, uvijek sam se pitala?

Nikada se nisam zaista uklapala. Kao dijete mislila sam da živim među ne-ljudima. I među djecom koja nemaju pojma što čine, i među odraslima koji se rugaju djeci i povređuju njihove osjećaje.

Uvijek sam se iznova čudila ljudima. Kako to da nitko ne razumije što znači bol? Kakva god bol bila, nitko ništa ne razumije… Kao da drugome stalno pokušavam objasniti kako izgleda broj 9, a on vidi broj 6.

Nedostatak suosjećanja prema drugim ljudima za mene je oduvijek bio problem. Nikada nisam razumjela zašto ja uvijek pokušavam sve razumjeti, a drugi ljudi rijetko. Kao da ne razumiju o čemu drugi govore.

Kao devetogodišnja djevojčica sjedila sam s ponovnom upalom bubrega pred liječničkom ordinacijom. Tata i mama svađali su se oko toga tko je odgovoran za infekciju koja se u kratkom vremenu stalno ponavljala. Izašli su van jer su se počeli glasno svađati.

Briznula sam u plač i nisam mogla suzbiti jecaje jer me obuzeo strah da više neće razgovarati i da nitko više neće imati vremena za mene. Tom mi je prilikom prišao jedan liječnik i upitao me zašto plačem.

Čučnuo je preda mnom i već kad sam pogledala u njegove velike oči, osjetila sam se shvaćeno. Rekla sam mu: „Mama i tata se vani svađaju. Bojim se, boli me duša“, pokazala rukom na srce i zaplakala još jače.

Tada je taj čovjek položio ruku na moje desno rame i rekao:

„Vjerujem ti, dušo, jako boli.“

Podigla sam svoje uplakane oči i nisam mogla vjerovati da me prvi put netko razumije. Od toga dana željela sam postati liječnica.

Ne znam je li taj čovjek bio liječnik ili tehničar, ali osjećaj da me netko razumije pomogao mi je da svoju bol doživim kao manje strašnu i nepodnošljivu. Tada mi je postalo jasno da je to ono što svatko treba. Kad bi svatko sve razumio – ili barem pokušao razumjeti – svima bi bilo lakše, pomagali bismo jedni drugima.

Tada sam shvatila da postoje različiti razlozi za „nerazumijevanje“ drugoga čovjeka. Ili netko sam nije prošao to iskustvo pa ne može zamisliti koliko je teško, ili je imao drugačije iskustvo pa se ne razumijemo, ili ne želi da itko sazna nešto o njegovu vlastitom iskustvu pa ga skriva osmijehom, ili još gore – podrugljivo se ceri.

Ono što ljudima u svim tim slučajevima nedostaje jest EMPATIJA.

To je osjećaj da imamo razumijevanja za osjećaje, strahove, bojazni ili iskustva druge osobe. Ili, ako to ne razumijemo, da barem pokušamo razumjeti da se netko u tom trenutku boji, brine ili ga nešto boli.

Ne moramo znati kako je nekome, ali kada vidimo uplakanu djecu ili odraslu osobu koja se brine, trebali bismo kao ljudi na trenutak zastati, pogledati u svoju dušu i reći si:

„Empatija ne košta ništa“, kao ni osmijeh, ljubazna riječ, ruka na ramenu… Ako ne košta ništa, zašto je onda ne poklanjamo?

Postoje različiti razlozi zašto su ljudi postali manje suosjećajni, ali jedno je sigurno: onome tko ne osjeća empatiju zasigurno je još gore, jer nema sve ono što ga čini čovjekom, bićem visoke inteligencije i duhovne snage.

Naravno, empatija se može naučiti, samo treba imati volje za to. A ako želimo da nam se događa dobro, moramo duhovno rasti i time širiti dobru energiju.

Ne moramo pomoći ako ne možemo, ali ne smijemo ismijavati druge i njihove osjećaje, osvećivati se ili sijati mržnju.

Najčešće iz nepažnje ili neznanja ljudi rado gledaju što drugi rade kako bi se uspoređivali.

Što bi se dogodilo kad bismo svi pokušali dijeliti pozitivnu energiju tako da se ne uspoređujemo, ne osuđujemo i svima želimo sve najbolje?

Osvijestite da razumjeti drugoga kada je sretan ne znači da ćete Vi postati sretni, i da ne znači da ćete biti nesretni ako razumijete drugoga kada je nesretan.

Empatija je snaga da dijelimo emocije.

Razumjeti drugoga ne znači nužno da ćemo nekome pomoći, ali važno je da se nikome ne osvećujemo, nikome ne nanosimo štetu i da svima možemo biti uzor ljudskosti i dobre volje.

Ako svi tako radimo: širimo dobru energiju, učimo svoju djecu da budu bolji ljudi, a ako nekome možemo pomoći financijski, činimo ovaj svijet boljim mjestom.

Jednoga dana svatko se može razboljeti, jednoga dana svi ćemo biti stari i nemoćni, i tada će besplatna stvar poput osmijeha, nekoliko minuta da nekoga saslušamo i nekoliko lijepih riječi biti najljepši dar uopće.

Emocije su tu za svakoga, emocije su dar, a empatija je snaga da dijelimo i razumijemo emocije – svoje i tuđe, kao i svijet oko nas.

Zato razvijajmo empatiju, jer slušati i razumjeti nije isto, i onda – počnimo od sebe! Zastanimo na trenutak kada je nekome loše i razmislimo što bismo mogli učiniti – čak i ako ne razumijemo kako mu je. Ponekad je dovoljno samo cijeniti osjećaje drugih i kao čovjek za čovjeka izdvojiti nekoliko minuta vremena.