Koliko egoizma društvo podnosi – a koliko ga treba?
Egoizam se smatra pogrdnom riječju. No je li doista uvijek negativan – ili je zdrava mjera čak preduvjet za duševno blagostanje?
U našem današnjem društvu svaka je vrsta egoizma na zlu glasu i smatra se izrazito negativnom karakternom osobinom. Umjesto toga od ljudi se sve više zahtijeva nesebičnost i samoodricanje.
Već sama riječ „egoist“ danas zvuči kao uvreda ili pogrdna riječ; taj pojam uvijek koristimo kako bismo opisali lošu i sebičnu osobu. Pojam egoizam koristimo kao sinonim za sebičnost, ravnodušnost prema drugima i nedostatak empatije.
No je li egoizam doista uvijek negativan? Ili je moguće da umjeren oblik egoizma čak može biti od koristi za naše duševno, emocionalno i tjelesno blagostanje?
Upravo na ta pitanja odgovara tekst koji slijedi i istražuje koncept „zdravog egoizma“.
Što je egoist? Kako društvo definira egoista?
„Pravi“ egoist, dakle netko tko posjeduje previše egoizma, sebe i svoje potrebe uvijek će vidjeti kao najviši prioritet, a da isto ne priznaje svojim bližnjima. Uvijek će koristiti pomoć drugih, doslovno je zahtijevati, ne mareći za to kako se njegovi bližnji pritom osjećaju; uvijek se smatra u pravu i svakome – i nepitan – priopćava svoje mišljenje i savjete.
U vlastitoj percepciji on je središte života – za sebe i za druge!
Ako ste EGOISTU dakle obećali da ćete mu danas pomoći oko nečega, on očekuje da održite riječ – bez obzira na to jeste li umorni ili bolesni ili su Vam iskrsnule druge obveze. Ako mu ipak otkažete, osudit će Vas zbog toga.
Ovdje se otkriva druga karakterna crta pravog EGOISTA: nedostaje mu suosjećanja i empatije. Njegove potrebe i osjećaji stoje iznad tuđih.
I pravi EGOIST svakako čini usluge svojim bližnjima, ali zauzvrat očekuje da se i njemu pomogne – i to uvijek, jer njegovi su problemi najveći i najteži. Da to njegovi bližnji prepoznaju, razumiju i podupiru ga u savladavanju, podrazumijeva se samo po sebi.
Poseban utjecaj EGOIST dobiva kada zauzima poziciju moći. U tom slučaju rado dominira, postaje kreator sudbine svojih bližnjih i prenosi osjećaj da su ovisni o njemu.
Je li samoodricanje rješenje?
Egoist je dakle prema narodnoj definiciji netko tko sebe stavlja na prvo mjesto, a to je prema prevladavajućem mišljenju nešto negativno. Je li rješenje onda da svatko prvo misli na svoje bližnje, brine o njihovoj dobrobiti i zadovoljava njihove potrebe?
Primjer iz prakse: Selena i njezin put u samoodricanje
U malom mjestu zvanom Razumijevanje, gdje su svi poznavali sve, živjela je djevojčica po imenu Selena. Dok je Selena još bila vrlo mlada, s ponosom je govorila da ima mnogo prijatelja.
No kada je Selena jednom imala visoku temperaturu i nije mogla otići na zabavu svoje najbolje prijateljice, ta se prijateljica naljutila umjesto da pokaže razumijevanje za Selenino zdravstveno stanje. Nazvala je Selenu sebičnom i optužila je da se nije dovoljno potrudila ozdraviti za zabavu. Nekoliko dana kasnije Selena je zbog upale bubrega primljena u bolnicu. Njezina navodno „najbolja prijateljica“ nije je došla posjetiti.
Uvijek iznova Selena je u djetinjstvu i mladosti u sličnim situacijama slušala da je sebična i da uvijek misli samo na sebe. Takva su iskustva oblikovala Selenino razumijevanje prijateljstva i egoizma. Sve se više zatvarala i potiskivala vlastite potrebe. Počela je vjerovati da je doista sebično i pogrešno misliti na sebe te je pokušavala činiti sve više za druge i ignorirati vlastite potrebe.
Ne, ni ta krajnost, u kojoj na kraju više ne ostaje energije za brigu o vlastitim potrebama, nije rješenje za zdrav suživot. Trebamo li dakle kao pojedinci i kao društvo možda zdravu sredinu, zdravu mjeru egoizma?
Pogledajmo u vezi s time još jedan mali primjer iz prakse:
Primjer iz prakse: Emma i njezin put do zdravog egoizma
Emma je bila uspješna softverska inženjerka, ali se stalno borila s ravnotežom između svojih profesionalnih obveza i osobne dobrobiti. Emma je uvijek govorila „da“, bilo da se radilo o prekovremenim satima, dodatnim projektima ili potrebama njezinih prijatelja i obitelji. Njezin identitet „one koja uvijek pomaže“ za nju je imao najviši prioritet. No takav je život doveo do toga da se osjećala iscrpljeno i izgorjelo.
Kada je jednoga dana prespavala važan termin, Emma je shvatila da tako više ne može. Potražila je pomoć psihologa koji joj je pomogao prepoznati njezine obrasce ponašanja i dao joj alate za zdraviji odnos prema vlastitim potrebama i granicama.
Prvo što je Emma učinila bilo je preispitivanje svojih prioriteta. Shvatila je da joj je karijera doduše važna, ali ne pod svaku cijenu. Počela je uzimati redovite pauze, pa čak i koristiti dane godišnjeg odmora kako bi napunila baterije. U društvenom području Emma je počela govoriti „ne“ kada se osjećala preopterećeno. Umjesto da svaki vikend provodi s prijateljima, uzimala je vrijeme za sebe: čitala je, meditirala i odlazila u duge šetnje prirodom.
Reakcije njezine okoline bile su podijeljene. Neki prijatelji i kolege kritizirali su je zbog navodne „sebičnosti“. No Emma je našla i podršku, prije svega kod ljudi koji su poštovali njezinu dobrobit i razumjeli da ne može stalno davati, a da ne učini nešto i za sebe.
S vremenom je Emma naučila da zdravi egoizam nije poboljšao samo njezin život, nego i kvalitetu njezinih odnosa. Ljudi koji su je doista cijenili poštovali su njezine odluke i kroz njezinu autentičnost osjećali su se čak još povezanije s njom.
Što je dakle „zdravi egoizam“?
„Zdravi“ egoist čovjek je koji poštuje vlastito vrijeme i vrijeme drugih ljudi, netko tko brine o vlastitim potrebama, a da pritom ne zanemaruje tuđe.
Zdravi egoist bavi se vlastitom srećom. Dobro pazi na sebe. To je čovjek koji rado brine o svome tijelu, ali i o svojoj psihi – dobro se hrani, redovito se kreće, njeguje zdrav životni stil, redovito izlazi, ima hobi i njeguje prijateljstva.
Zdravi egoist zna da se za druge može brinuti – u kojem god obliku – samo ako se prvo dobro pobrinuo za sebe! Zna kada mora reći „da“, ali i kada mora reći „ne“.
Zdravi egoist voli sebe. Jednako tako voli i druge i rado provodi vrijeme s ljudima koji i njemu pridaju važnost, jer poznaje svoju vrijednost i svjestan je sebe i svojih interesa.
Zdravi egoist poznaje vlastite granice, ali poštuje i tuđe. Ako utvrdi da je prekoračio granice druge osobe, ispričava se i odmah ispravlja svoje ponašanje.
U međuigri s drugim ljudima zdravom je egoistu važno da i ljudi u njegovoj okolini budu zdravi egoisti, jer samo su tada obje strane zadovoljne i sretne.
Zdravi egoisti ne vole se opravdavati, biti kontrolirani ili da im se netko miješa u odluke. Slijedeći tu narav, zdravi egoist nikada ne daje savjet nepitan. No ako ga se zamoli, rado prenosi svoja iskustva i procjene.
Ako sam zatraži savjet, zdravi egoist rado i pažljivo sluša i nikome ne zamjera iskren savjet – hoće li ga potom slijediti, odlučuje isključivo s obzirom na vlastitu dobrobit.
Fokus na vlastitu dobrobit možda može dovesti i do toga da zdravi egoist u kratkom roku otkaže već dogovorenu pomoć jer se ne osjeća dobro. No isto pravo u svakom trenutku priznaje i svome sugovorniku. Manipulacija ili vršenje dominacije ili pritiska zdravom su egoistu potpuno strani.
Zdravi egoisti vrlo su otvoreni, iskreni i izravni ljudi kod kojih uvijek znate na čemu ste – što pojednostavljuje svaku vrstu odnosa. Zdravi je egoizam dakle važan za vlastitu dobrobit i kvalitetu svih međuljudskih odnosa.
Zato bi i djeci već trebalo usaditi svijest o tome. Iako je sasvim u redu da roditelji na početku uz vlastite potrebe moraju imati u vidu i zadovoljavati i potrebe svoje djece, djeca bi odrastajući trebala naučiti sama se zauzimati za svoje potrebe, kako bi postala ravnopravan dio društva i odnosa roditelj – dijete te vodila odnose koji se temelje na uzajamnosti i podršci.
Zašto je zdravi egoizam važan?
1. Samozaštita i granice
Time što smo svjesni vlastitih potreba i postavljamo granice, štitimo se od iskorištavanja i izgaranja. To je posebno važno u profesionalnom kontekstu, gdje su zahtjevi često visoki, a resursi ograničeni.
2. Kvaliteta odnosa
Zdravi egoizam može poboljšati kvalitetu naših odnosa. Kada poštujemo sebe i svoje potrebe shvaćamo ozbiljno, veća je vjerojatnost da isto očekujemo i dobivamo od drugih. Tako nastaje ravnopravna dinamika među sudionicima.
3. Autentičnost
Samo ako poštujemo vlastite potrebe i želje, možemo biti autentični. Autentičnost je važna za samopoštovanje i osjećaj vlastite vrijednosti te nam omogućuje uspostavljanje istinskih veza s drugim ljudima.
Zaključak
Zdravi egoizam dakle je srednji put između samousmjerene ignorancije i nesebičnog žrtvovanja. Riječ je o obliku brige o sebi u kojem se individualne potrebe i želje prepoznaju i shvaćaju ozbiljno, a da se druge ljude ne zakida.
Zdravi egoizam ostavlja prostor za osobni razvoj i poštovanje prema drugima te potiče ravnotežu između vlastitih i tuđih interesa. Zdravi egoizam dakle nije proturječje samo po sebi, nego životno nužna sposobnost koja nam omogućuje voditi uravnotežen i ispunjen život.
U našem je društvu presudno da razumijemo kako briga o sebi nije isto što i sebičnost. Zapravo nam briga o sebi omogućuje da drugima bolje služimo.
Kao društvo svi bismo trebali težiti tome da budemo zdravi egoisti. Koncept zdravog egoizma poziva nas da vlastitu dobrobit promatramo kao sastavni dio dobrobiti zajednice u kojoj živimo.
Jer ako je meni dobro, mogu pomoći svojim bližnjima kada su u poteškoćama, tako da na kraju svima bude dobro. Zdravi egoist može stajati uz druge u vremenima nevolje jer se dobro pobrinuo za sebe.
Izgorjeli, prezaposleni i iscrpljeni čovjek to ne može. S više zdravog egoizma možemo se kao društvo mnogo bolje razumjeti, rasti zajedno i ulaziti u zdrave odnose – bilo kao kolege, prijatelji ili ljubavni partneri.
Poruka je jasna: budite zdravi egoist. Brinite o sebi kako biste mogli biti tu i za druge. Vaše je blagostanje jednako važno kao i blagostanje ljudi u Vašoj okolini.
Počnite dakle od sebe, upitajte se danas što trebate, što sami sebi možete dati. Možda je to samo jedan sat, samo za Vas.